Ponavadi na tem blogu ne objavljam ničesar, kar ni čisto moje, a tale vic je tako luškan in meni pisan na kožo (ajde, na ime), da sem ga sklenila objaviti. In to kar v originalnem jeziku. Tistim, ki niste bili v JNA pač ne morem pomagati 😉
Neka žena ulazi u centar za socijalnu skrb, a prati je ravno petnaestero djece.
“Au,” jekne socijana radnica. “Nisu valjda svi vaši?!”
“Ma, jesu” odgovori mama tonom koji je odavao kako je već bezbroj puta odgovarala na to pitanje.
“Dobro onda. Moram i vas i njih upisati u knjigu. Recite mi njihova imena!”
“Ovo je moj najstariji sin; zove se Saša”, krene žena nabrajati. “A ovo je najstarija kći, Saša. Sljedeća se kći zove Saša, a onda se rodio sin, Saša …”
“Zar se i svi ostali zovu Saša?” upita, sve ne vjerujući, socijalna radnica.
“Pa, da; zapravo je to vrlo praktično. Primjerice, kad ih zovem na ručak, samo viknem Saša i svi dotrče. Kad želim zaustaviti nekog tko hoće jurnuti na cestu, viknem Saša i tkogod da je, odmah stane. To mi je valjda bila najpametnija odluka – sve ih isto nazvati.”
Socijalna radnica malo razmisli o tim argumentima, a onda oprezno upita: “To razumijem, ali što ako hoćete da doÄ‘e samo jedno, odreÄ‘eno, dijete a ne cijela gomila njih?”
“A, onda ih zovem prezimenom!”
Å e dobro, da sem edinka, kajne? 😉